Ideja za ovaj blog ja nastala kao plod želje da um ne zakržlja, ali kako sam ja dio generacije koja je odrastala na stripovima, lakše je kad se neke stvari izraze kroz kvadrate.
Calvin and Hobbes o smislu pisanja:
Ideja za ovaj blog ja nastala kao plod želje da um ne zakržlja, ali kako sam ja dio generacije koja je odrastala na stripovima, lakše je kad se neke stvari izraze kroz kvadrate.
Calvin and Hobbes o smislu pisanja:
Ako ste u 18. stoljeću poželjeli ste biti dio bogatog, dokonog i pustolovnog svijeta, jedan sredozemni grad mora biti vaše odredište: Venecija. Pietro Longhi je imao sreću da se rodio baš tamo i baš u to vrijeme, a kako mu je otac bio obrtnik koji se bavio izradom umjetničkih rukotvorina od srebra i zlata (kujundžija), omogućio mu je da bezbrižno slijedi svoju strast za slikarstvom. I tu je dakle, imao sreće. Sudeći po motivima njegovih slika, naslijeđeno bogatstvo nije trošio samo na štafelaj, trackanje i okvire, nego je uživao u svemu što Venecija toga vremena nudi.
Longhijeva slika koja se nalazi uz ovaj tekst zove se Padanje u nesvijest i čini mi se da prikazuje neku damu koja se malo zaigrala na kartanju i od (pre)velike sreće ili nesreće doživjela sinkopu. Vjerojatno je Pietro to vidio svojim očima, a možda mu se i samome znalo dogoditi da padne u nesvijest. Netko bi rekao i da je sreća (fortuna) dosta utjecajna na količinu sreće-radosti (gaudium) koju netko doživi. Da je Pietro jedrio Jadranom koju stotinicu godina kasnije, na njega bi mogao naletjeti gliser čiji je vlasnik bio nesretna žrtva sinkope.
A kakva je veza Mlečanina, jedrilice, sretnika pogođenog sinkopom i nesretnika pogođenih gliserom? Pa puka sreća! Desetak dana prije nego što je objavljena oslobađajuća presuda Tomislavu Horvatinčiću (oslobođen je krivnje za pomorsku nesreću u kojoj je poginulo dvoje ljudi zato što je sud prihvatio njegovu obranu da je doživio sinkopu), zakupio sam domenu za vlastiti blog: http://sinkopa.blog
Osim što sam zakupio domenu, uspio sam još samo dodati podnaslov: da ne padnem u nesvijest. Nisam planirao glisirati po Jadranu niti mi treba tako maštovita obrana pred sudom. Jednostavno, pomislio sam da bi pisanje moglo biti dobra profilaksa za eventualno padanje u nesvijest zbog svega onog što svakodnevica nosi. Motivacija je autoterapijska i neće to biti nikakvi znanstveni članci, ali ako nekoga potaknem da sam odluči pisati (komentar ili vlastiti blog), bit će mi drago. Ta nije tajna da se sreća nalazi u drugim ljudima.