Legenda kaže da je nekoć svaki dobar lovački pas morao proći trening tzv. crvene haringe – nakon što bi pse potaknuli da slijede miris lisice ili nekog drugog plijena, zbunjivali bi ih snažnim mirisom dimljenog lososa (crvena haringa kao vrsta ne postoji). Ako bi pas bio prikladan za lov, čak ga ni intenzivan miris dimljene ribe ne bi odvratio od usmjerenosti na miris plijena.

Iako se posljednjih godina sumnja da su ikad primjenjivali takav trening (priča malo smrdi), održao se izraz crvena haringa – označava skretanje pažnje u diskusiji s bitnih (točnih) na manje bitne (netočne) teme.

Demografski slom u Hrvatskoj

Veza demografskih kretanja i zdravstvenog sustava lako je vidljiva, ali kad su u pitanju brze promjene koje se danas događaju, nije rijetkost da budemo navedeni na krive zaključke. Dobro, možda za demografske promjene u Hrvatskoj i ne možemo reći da su brze, ali svakako su naglašenije u posljednjih 5 godina. Kao i u mnogim drugim stvarima, dodatni razlog za zabrinutost je kad država odluči problemu posvetiti ministarstvo, a glavna u brizi za mlade je ministrica s višegodišnjim iskustvom u radu sa starima i nemoćnima. Dosadašnje mjere podsjećaju na pokušaj da se iz rupe izvučemo povlačenjem za vlastitu kosu iako su vladajući u više navrata i na više mjesta mogli čuti da bez dinamičnije ekonomije neće biti niti demografskog oporavka.

Svi najpoznatiji hrvatski demografi (Akrap, Šterc i Wertheimer-Baletić) godinama ističu kako trendovi pokazuju da doživljavamo demografski slom. Međutim, to nije samo zapomaganje kako nemamo dovoljno dječice, nego ozbiljno upozorenje da će doći do urušavanja svih velikih sustava, prvenstveno mirovinskog i zdravstvenog.

Zašto demografski slom ugrožava zdravstveni sustav?

Zdravstvo je u svakom društvu jedan od najvećih sustava i upravljanje njime izravno utječe na sve članove društva. To je ujedno i područje ljudskog djelovanja u kojem se brzo razvijaju nove tehnologije i metode. Koliko god se neki trudili pastelama oslikavati bajku o besplatnom zdravstvu, funkcioniranje zdravstvenog sustava mora biti osigurano stabilnim financiranjem. Ovisno o zemlji, primjenjuju se različiti modeli (ili kombinacije) financiranja zdravstvenog sustava, a mi u Hrvatskoj imamo kombinirani sustav:

• Bismarckov model – solidarnost i uzajamnost koja se postiže oporezivanjem brutto plaća zaposlenih (trenutno 15%). Ti prihodi čine glavninu prihoda HZZO-a i izravno ovise o kretanjima na tržištu rada;
• Beveridgeov (britanski) model – općim porezom kojeg plaćaju svi građani se prikupljaju sredstva za zdravstvo. Čini manji dio prihoda HZZO-a.

Jedan mali dio prihoda dolazi i od dobrovoljnog privatnog zdravstvenog osiguranja (dodatno i dopunsko), a izravna plaćanja su minimalna i na njih smo navikli uglavnom u području oralnog zdravlja. Sveukupno, godišnji prihodi HZZO-a se kreću oko 20 milijardi kuna.

Ravnatelj Udruge poslodavaca u zdravstvu pomalo grubo kaže kako je najveći problem hrvatskog zdravstva hrvatsko gospodarstvo, ali to je dobrim dijelom točno. Što je manje stanovnika u radnom odnosu, prihodi od poreza na plaće su manji i HZZO ima manji proračun. A još kad znamo da je broj osiguranika HZZO-a (onih koji imaju pravo na zdravstvenu zaštitu) veći od broja stanovnika, jasno je da nas veza demografija > gospodarstvo > zdravstvo mora ozbiljno zabrinuti. Sve veće kohorte stanovništva u mirovini, najmlađi umirovljenici u Europi i sve manji broj zaposlenih nikako ne mogu biti preduvjeti održivosti sustava koji (bar deklarativno) kaže da svi imaju pravo na sve.

Možemo li se oporezovati do blagostanja vjerojatno je jasno svakome osim alkemičarima na vlasti.

Koliko haringi smrdi?

Mnogi analitičari tvrde da demografske promjene traže reformu zdravstvenog sustava (ne samo u Hrvatskoj). Međutim, uvriježeno mišljenje kako starije stanovništvo nužno znači i veću potrošnju u zdravstvu nije se pokazalo točnim. Prvi su to skužili Zweifel i ekipa 1999. godine kad su tu pogrešno pretpostavljenu uzročnu vezu starosti i potrošnje u zdravstvu prepoznali kao netočnu (i dali joj ime crvene haringe). Nakon te studije, drugi su također utvrdili da je za potrošnju u zdravstvu puno bitnija posljednja godina prije smrti, nego prosječna starost ili očekivana doživljena dob stanovništva. Drugim riječima, bliskost smrti, a ne starosti je utjecala na povećanje zdravstvenih troškova.

Što bi to značilo za odgovorno planiranje kapaciteta u hrvatskom zdravstvu? Budući da imamo detaljne demografske pokazatelje trenutnog stanja, ali i trendova, mogli bi planirati koje bolnice i koji odjeli nam trebaju u pojedinim županijama. Tu sad nastupaju mnoge naše haringe koje vole stabilnost i smatraju da trebamo imati istu bolničku mrežu kakva je postojala prije 50 i više godina. Da pacijenta pitate želi li da mu zahvat obavi liječnik u njegovom gradiću koji to čini 3 puta godišnje ili da nakon 45 minuta vožnje to učini specijalist koji samo to radi, što mislite kako bi odgovorio?

Ne vidim načina da se naš njuh izoštri ako istodobno nećemo značajno promijeniti sustav pružanja zdravstvene skrbi te paralelno i sustav financiranja zdravstva. Dok nas još ima.