Duhovni rast i sportovi izdržljivosti

Početak Došašća u Samoboru već nekoliko posljednjih godina bude obilježen humanitarnom utrkom Velika srca trče. Danas tako i ja sa svojim prijateljima malo razradio nožice i kako je tempo bio lagan, dogovarali smo se kako će teći pripreme ove zime te na koje ćemo utrke iduće sezone.

Ne znam jesam li lošiji vjernik ili trkač, ali baš na putu kući mi je sinulo kako pripreme za neki maraton/triatlon i priprava za velike blagdane poput Božića i Uskrsa imaju puno sličnosti.

Ustajati na zornice po mrklom mraku ili naporne trkačke dionice subotom su najteže prije nego što izađeš iz kuće. Kad se krene, onda bude gušt, makar je i teško. Svaki višak kilograma je opterećenje u treningu, kao i balast grijeha u duhovnom rastu. Sama priprava/pripreme traju dugo, a utrka/blagdan prolete u jednom danu. U oba slučaja je važno postaviti cilj, a onda lakše znamo što nam je činiti da ga dosegnemo. I u trčanju i u duhovnom rastu se može otići na blagdan/utrku bez ikakve priprave, ali to je najbolji recept za promašaj koji može ostaviti posljedice.

I za kraj: kakve god nam bile početne pozicije u sportskom ili duhovnom smislu, bitno je krenuti! Svaki pozitivan pomak vrijedi.

Mlečani, jedrilice i izbjegavanje sinkope

Ako ste u 18. stoljeću poželjeli ste biti dio bogatog, dokonog i pustolovnog svijeta, jedan sredozemni grad mora biti vaše odredište: Venecija. Pietro Longhi je imao sreću da se rodio baš tamo i baš u to vrijeme, a kako mu je otac bio obrtnik koji se bavio izradom umjetničkih rukotvorina od srebra i zlata (kujundžija), omogućio mu je da bezbrižno slijedi svoju strast za slikarstvom. I tu je dakle, imao sreće. Sudeći po motivima njegovih slika, naslijeđeno bogatstvo nije trošio samo na štafelaj, trackanje i okvire, nego je uživao u svemu što Venecija toga vremena nudi.

Longhijeva slika koja se nalazi uz ovaj tekst zove se Padanje u nesvijest i čini mi se da prikazuje neku damu koja se malo zaigrala na kartanju i od (pre)velike sreće ili nesreće doživjela sinkopu. Vjerojatno je Pietro to vidio svojim očima, a možda mu se i samome znalo dogoditi da padne u nesvijest. Netko bi rekao i da je sreća (fortuna) dosta utjecajna na količinu sreće-radosti (gaudium) koju netko doživi. Da je Pietro jedrio Jadranom koju stotinicu godina kasnije, na njega bi mogao naletjeti gliser čiji je vlasnik bio nesretna žrtva sinkope.

A kakva je veza Mlečanina, jedrilice, sretnika pogođenog sinkopom i nesretnika pogođenih gliserom? Pa puka sreća! Desetak dana prije nego što je objavljena oslobađajuća presuda Tomislavu Horvatinčiću (oslobođen je krivnje za pomorsku nesreću u kojoj je poginulo dvoje ljudi zato što je sud prihvatio njegovu obranu da je doživio sinkopu), zakupio sam domenu za vlastiti blog: http://sinkopa.blog

Osim što sam zakupio domenu, uspio sam još samo dodati podnaslov: da ne padnem u nesvijest. Nisam planirao glisirati po Jadranu niti mi treba tako maštovita obrana pred sudom. Jednostavno, pomislio sam da bi pisanje moglo biti dobra profilaksa za eventualno padanje u nesvijest zbog svega onog što svakodnevica nosi. Motivacija je autoterapijska i neće to biti nikakvi znanstveni članci, ali ako nekoga potaknem da sam odluči pisati (komentar ili vlastiti blog), bit će mi drago. Ta nije tajna da se sreća nalazi u drugim ljudima.