Smisao u pisanju

Ideja za ovaj blog ja nastala kao plod želje da um ne zakržlja, ali kako sam ja dio generacije koja je odrastala na stripovima, lakše je kad se neke stvari izraze kroz kvadrate.

Calvin and Hobbes o smislu pisanja:

 

31711059_1534938686617503_6722926597784993792_n

Što Kim Kardashian zna o statistici

Kad je Britansko društvo za statistiku (Royal Statistical Society – RSS) prošli mjesec odlučilo dodijeliti godišnje nagrade za statistiku, malo je bilo onih koji su očekivali da će nagradu u kategoriji međunarodnog statističkog podatka godine odnijeti tweet osobe koja je dotad bila najpoznatija po izlaganju svojih nauljenih gluteusa.

Ali kako živimo u post-truth eri, tako vjerojatno i starlete mogu biti uzor društvima statističara. Što kaže nagrađeni tweet? Pa tvrdi da su kosilice daleko smrtonosnije nego teroristički napadi islamističkih imigranata:

 

 

Na objavljenu nagradu prvi je reagirao zločesti dizač utega, statističar, priučeni lingvist i filozof, Nassim Nicholas Taleb, a prije par dana su Norman Fenton i Martin Neil objavili rad koji objašnjava zašto je takva usporedba pogrešna.

Izdvajamo prijevod objašnjenja iz rada Fentona i Neila:

Pojednostavljeno, Talebov argument je da postoji ključna razlika između rizika koji su sustavni te mogu pogoditi više od jedne osobe (poput terorističkih napada) i onih koji to nisu (poput korištenja kosilice) te mogu biti smatrani nasumičnima. Mogućnost da se broj ljudi koji će umrijeti kao posljedica ne-sustavnog rizika, poput korištenja kosilice, udvostruči tijekom iduće godine je ekstremno mala. Ali to ne možemo reći za sustavne rizike poput terorističkih napada i epidemija. Potonji mogu biti ‘multiplikativni’ dok prethodni ne mogu. Nemoguće je da tisuću ljudi u New Yorku nastrada od korištenja kosilica iduće godine, ali nije nemoguće da ih tisuću nastrada od terorističkih napada.

 

I što sad? Pitanje rizika i statističkih metoda kojima se on procjenjuje je često u fokusu onih koji se bave upravljanjem. Problem je što nama koji smo loši u statistici više ni podaci organizacije poput RSS-a ne mogu biti nekakav oslonac. Na Kim bi se, doduše, moglo osloniti, budući da ima nisko težište.

Ali ako zbilja želimo nešto naučiti o izbjegavanju rizika, smanjenju krhkosti i ostajanju na nogama nakon nevjerojatnih događaja s teškim posljedicama, onda bi možda najbolje bilo čitati što pišu autori poput spomenutog Taleba (ima ga i prevedenog na hrvatski, a na njegovom twitter profilu možete često čitati kako granatira sve po redu, ponekad i prekomjerno).

Što se tiče mog odnosa s kosilicom, lakše mi je da znam kako me (vjerojatno) neće ubiti kad na proljeće nastavimo svoje druženje. Moram se samo sjetiti da umjesto ulja na gluteusima promijenim motorno ulje.

 

P.S. Isprika zbog vulgarne ilustracije uz ovaj članak, ali kad bi inače kliknuli na nešto o statistici? 🙂 Osim toga, iako je Kim završila unutar središnjeg dijela Gaussove krivulje, nadam se da je to što ona predstavlja izvan +/-3 standardne devijacije.

Kićo, socijalizam i loši omoti božićnih albuma

Djetinjstvo uz Kiću

Djeci je Božić najdraži blagdan, a ’80.-ih godina u socijalističkoj Jugoslaviji božićni su dani u mojoj obitelji često za glazbenu podlogu imali tradicionalne (uglavnom hrvatske) pjesme u obradi Krunoslava Kiće Slabinca. Sve pjesme na kazeti su mi bile toliko drage da nije bilo potrebe koristiti onu posebnu napravu za premotavanje. Čak ni činjenica da su nas jednom prilikom na sam Badnjak držali dokasno u školi nije mogla pokvariti radost koju su stvarali Kićin glas i tamburice. I omot kazete mi je bio drag, makar je Kićo imao stroži izraz lica nego moja drugarica učiteljica kad bi nas pokušavala umiriti tijekom nastave.

Najgori omoti

U međuvremenu, nestade Jugoslavije, Kićo se povukao sa scene, a ni kazete više nemam na čemu puštati. Gotovo da bih zaboravio na taj album da prije 4 godine NME nije objavio popis 20 najgorih omota božićnih albuma, a na popisu je završio i Christmas with Kićo. Nasmijalo me kad sam vidio u kakvom je društvu Kićo završio, makar bi se za neke omote (tj. njihove autore) trebali pitati piju li redovito lijekove. Osobni favoriti su mi naslovnica na kojoj Santa Claus i njegov pomoćnik trgaju lutku ispred jelke (7/20) i ona na kojoj Colonel Sanders (KFC) izgleda poput brata blizanca Vladimira Šeksa (15/20).

Prednosti socijalističke ekonomije

Vozeći se neki dan, čuo sam na radiju napokon i Kićin pogled na ovu bizarnu vijest: čini mi se da mu nije bilo drago što je završio na tom popisu. Ali ono što mi je bilo posebno zanimljivo je njegovo objašnjenje zašto je omot ispao takav – rekao je kako je u to vrijeme u Jugoslaviji kronično nedostajalo deviza pa se nisu mogle kupiti sve potrebne boje za tiskarske strojeve. Zbog toga su mu i obrve dobile tu neobičnu nijansu plave boje. Plansko gospodarstvo FTW!

Skužio sam i da se Kićo već osvrtao u izjavama za tabloide tvrdeći da je imao neugodnosti u Jugi zbog snimanja tog albuma. Taj dio mi je malo teže povjerovati budući da mu je album izdao Jugoton, a ne Suzy koji je bio skloniji “subverzivnim” naslovima.

U svakom slučaju, danas više ne možete kupiti kazetu, ali Croatia records prodaje CD. Dok vam ga ne dostave, požurite na Youtube čuti (i vidjeti) Kićinu božićnu čaroliju.

Sretan Božić!