Donacije i sponzorstva u Svetoj Nedelji 2013. – 2017.

Grad Sveta Nedelja lijepa je brežuljkasto-ravničarska oaza između većih i poznatijih Zagreba i Samobora. Status grada ima tek 11 i pol godina pa nije čudno da ima puno prostora za poboljšanje načina upravljanja, ali i informiranja javnosti o tome što i kako se radi.

Popis stanovništva iz 2011. godine našao je 18.000 stanovnika na području grada, a s obzirom na širenje tijekom posljednjih godina, danas je taj broj vjerojatno oko 20.000. Povoljan prometni položaj, živahno gospodarstvo te blizina Zagreba omogućili su da se proračun godinama relativno lako puni, a način na koji se trošio često nije bio najpametniji. Iznos proračuna Svete Nedelje varira od 80-ak do čak 124 milijuna kuna koliko je najavljeno za 2018. godinu.

 

Korupcija na lokalnoj razini

Mladi znanstvenik Vuk Vuković još 2014. godine je utvrdio da je za vlast na lokalnoj razini vlasti u Hrvatskoj poželjno biti “malo” korumpiran. Njegov rad proučavao je postupke javnih nabava, ali postoji izravniji i jednostavniji način da se kupuju glasovi birača. Riječ je o donacijama i sponzorstvima.

 

Koliko Sveta Nedelja troši na donacije

Na stranicama Svete Nedelje moguće je pronaći izvješća o sponzorstvima i donacijama iz gradskog proračuna za posljednjih 5 godina (od 2013. do 2017.) Podaci su objavljeni u formatu koji dosta otežava bilo kakvu analizu pa sam odlučio malo prokopati i vidjeti što smo dobili za 38,3 milijuna kuna koliko je dodijeljeno u tih 5 godina. Godišnje je to oko 7,7 milijuna kuna!

Mnogi stanovnici Svete Nedelje s kojima sam imao prilike razgovarati smatraju kako su neke udruge “toplinski mostovi” kroz koje se u jednom smjeru odlijevaju topli proračunski novci, a ulijeva ledena glasačka lojalnost. Za dokaz točnosti takve tvrdnje treba puno više vremena i truda nego što ih imam na raspolaganju, tako da je ova analiza zadržala svoj fokus na 3 pitanja:

  • kakva je struktura dodijeljenih donacija;
  • koliko imamo informacija o izvršenju;
  • koje organizacije su popapale najviše donacija?

Bilo bi dobro znati i je li ostvarena famozna opće-društvena korist, ali to je teško nemoguće definirati i izmjeriti.

 

Što su donacije, a što sponzorstva

Razlika između donacije i sponzorstva objasnila je Nikolina Bičanić u svome tekstu:

Donacije su prijenosi sredstava (novca ili nefinancijske imovine) bez protučinidbe (protuusluge) i bez  naknade, dok se kod sponzoriranja prijenos sredstava obavlja s protučinidbom.

 

Donacije u novcu nisu oporezive PDV-om, ne ispostavlja se račun (jer nije bilo isporuke), a za proračun odnosno za proračunskog korisnika to je rashod.

(…)

Kod sponzoriranja neprofitna organizacija koja primi sredstva od sponzora obavezna je sponzoru izdati račun za uslugu koju mu pruža zauzvrat, najčešće je to neki oblik promidžbe.

Drugim riječima, ako grad daje donacije, ne smije ništa tražiti zauzvrat, ali može (mora!) tražiti dokaze o tome kako je donacija utrošena.

 

Donacije po kategoriji

Kategorizaciju primatelja donacija sam obavio prema vlastitoj procjeni, a na temelju toga je nastala ova pita koja se nalazi ispod. Tri najveće kriške dobivaju sport (39%), vatrogasci (17%) i kultura (15%).

ukupno-po_kategoriji

 

Najveći pojedinačni primatelji

TOP 5 primatelja donacija (u zagradi postotak od ukupnog) su: Vatrogasna zajednica Grada Sveta Nedelja (31,0%), Sportska zajednica Grada Sveta Nedelja (30,8%), Zajednica kulturno umjetničkih udruga Svete Nedelje (10,9%), GD Crvenog Križa Samobor (4,1%) i Udruga umirovljenika Grada Svete Nedelje (3,3%).

 

TOP_primatelji

Slika: TOP 20 primatelja donacija od 2013. do 2017. godine (ako je nečitko na mobitelima, na dnu članka možete skinuti cijeli Excel dokument)

 

5 najvećih primatelja ukupno dobiva više od 80% svih donacija, što znači da bi i uređenje odnosa s tim primateljima automatski popravilo ocjenu cijelom sustavu.

Slika je malo iskrivljena jer su neke udruge dobivale donacije izravno, ali i kroz zajednice. Međutim, ta odstupanja ne mijenjaju ukupni dojam.

Što znamo o izvršenju

Vrlo jednostavno: ne znamo ništa! Najveći primatelji donacija gotovo da i nemaju pristojne internetske stranice, a ako ih i imaju, tamo nećete ništa naći o načinu na koji su utrošili donacije. Nije riječ o nekim beznačajnim iznosima, 5 najvećih primatelja potrošilo je skoro 30 milijuna kuna u ovih 5 godina!

Vatrogasna zajednica kao najveći primatelj na svojim stranicama uglavnom donosi objave o izvršenim intervencijama (posljednja je stara skoro mjesec dana). Kroz medije smo obaviješteni kako je prethodnih godina investirano u opremu, vjerojatno je jedan dio donacija tako utrošen. Nažalost, nemamo točne podatke.

Sportska zajednica je drugi najveći primatelj i osim što se dičimo činjenicom da u ovako malom gradu imamo čak 7 nogometnih klubova, na stranicama SZ ne možemo naći nikakve korisne podatke o raspodjeli donacija ili kriterijima dodjeljivanja.

Kulturnjaci su ipak malo informativniji, tako da ZKUU na svojoj stranici nudi listu odabranih programa i projekata za 2017. godinu i navodi kako je ukupan iznos financiranja 1.100.000 kuna (19 udruga). Malo je zbunjujuće da je donacija za tu godinu bila na iznos od 1.300.000 kuna. Možda je razlika od 200.000 kuna utrošena na administriranje raspodjele, ali bilo bi dobro imati točan podatak. Stranica ima u pripremi poveznicu na izvješće o izvršenom programu ili projektu, možda nas ugodno iznenade pa se tamo uskoro nešto i pojavi. Zanimljivo je da i u kulturi broj 7 ima važnost: toliko se svetonedeljskih kulturno-umjetničkih društava njeguje kroz ovakav sustav.

Crveni križ po posebnom zakonu dobiva minimalno 0,7% prihoda lokalne jedinice, također ne znamo kako je potrošeno.

A umirovljenici na petom mjestu prema podacima s gradskih stranica (svoje nemaju) imaju preko 2.200 članova koji su organizirani po naseljima i plaćaju godišnju članarinu od 50 kuna. Ako pretpostavimo da savjesno plaćaju članarinu i da nemaju drugih izvora, onda im donacije iz proračuna nose čak 70% prihoda prosječno.

 

Što se može napraviti

Popisao sam nekoliko praktičnih prijedloga za jasnije dodjele donacija i sponzorstava. Nijedan ne traži dodatni trošak proračunu ili udrugama, a svaki bi pojednostavio uvid u način na koji se proračunska sredstva dodjeljuju i troše.

  1. Člankom 8. Odluke o izvršavanju proračuna Grada Svete Nedelje za 2017. godinu određeno je da “udruge civilnog društva koje svoje programe i projekte financiraju iz Proračuna Grada Svete Nedelje, financijskog plana Sportske zajednice Grada Sveta Nedelje i Zajednice KUU obvezne su sukladno Uredbi o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge dostaviti izvještaj o namjenski utrošenim sredstvima najkasnije do 28. veljače sljedeće proračunske godine“. Sve te izvještaje trebalo bi objaviti na središnjem mjestu – internetskim stranicama Grada;
  2. godišnje izvještaje o sponzorstvima i donacijama trebalo bi objavljivati u formatu čitljivom programima za tabličnu obradu (Excel), a nazivi primatelja kroz godine trebaju biti jednaki, radi lakše usporedbe;
  3. ako neka od udruga/zajednica ne dostavi izvještaje do navedenog roka, opomenuti ih da isto učine u roku od 15 dana te obustaviti sve tekuće isplate prema toj udruzi po svim osnovama. U slučaju da se niti nakon isteka dodatnog roka ne dostavi izvještaj, uvesti trogodišnji moratorij na donacije za tu udrugu i fizičke osobe koje zastupaju istu;
  4. u izvještaju svake udruge obavezno objaviti koliki je udio donacija iz gradskog proračuna u ukupnim prihodima. Na taj način imat ćemo bolji pregled koliko se organizacije civilnog društva trude naći druge izvore financiranja.

Sjetite li se još nekog praktičnog rješenja, javite mi da dopunim ove prijedloge.

Podloga za analizu može vam biti tablica koju sam i sâm koristio: skinite je s Google Diska.

Koliko je bolesno hrvatsko zdravstvo?

Jeste li znali da je dokazano kako nakon susreta s liječnikom 1/3 pacijenata uopće ne preuzme propisani lijek, 1/3 ih se ne pridržava terapije čak i ako su preuzeli lijek, a samo 1/3 pacijenata doista poštuje ono što im je liječnik rekao?

Koji od tih pacijenata je hrvatsko zdravstvo? Onaj koji ima rak. Tumorski markeri godinama su iznad graničnih vrijednosti, malo toga radimo da uopće doznamo u kojem je stadiju. Ne samo to, čini se da su i neki pokušaji terapije više pomogli u širenju nego u suzbijanju bolesti. Ponekad mi se čini da primjenjujemo upravljačku homeopatiju u najkompleksnijem društvenom sustavu.

Valjda ćemo se uskoro odlučiti napraviti barem osnovnu dijagnostiku poput mjerenja temperature.

 

Imamo li toplomjer?

Imamo! Svake godine organizacija Health Consumer Powerhouse izdaje izvješće u središtu kojeg je Europski zdravstveni potrošački indeks (EHCI) koji se izračunava za 34 europske države. Izvješće za 2017. godinu objavljeno je prošli tjedan. Cilj indeksa je kombinirati ograničen broj pokazatelja koji zajedno mogu ispričati priču o tome kako se zdravstveni sustav odnosi prema korisniku (potrošaču). Taj indeks nije apsolutni pokazatelj kvalitete zdravstvenog sustava, ali zato je zanimljiv najširoj publici – potrošačima. Čini se da ga i Europska komisija smatra korisnim alatom za razumijevanje razlika među sustavima.

Hrvatska je uključena u izvještaj od 2008. godine i iako je nemoguće napraviti usporedbu tijekom tog perioda (mijenjali su se kriteriji, a od prošle godine i pragovi), moguće je napraviti usporedbu relativne pozicije i dobiti dojam razvija li se naš sustav brže ili sporije od ostalih zemalja.

ehci

Ta naša pozicija u odnosu na godinu prije je lošija za čak 7 mjesta i pokazuje nam kako sve više zaostajemo u odnosu na druge zemlje. Dodatno, najveće zaostajanje je uočeno u ishodima i dostupnosti skrbi. Očekivani životni vijek pri rođenju raste, ali je i dalje među lošijima u EU, izbježiva smrtnost nam je relativno visoka (posebno se po lošem ističe preživljenje u slučaju raka debelog crijeva i rektuma), a kad su u pitanju infekcije, tko zna kakva je situacija. U Engleskoj recimo, možete bez problema dobiti informaciju o stopi kirurških infekcija za svaku bolnicu.

Kad je u pitanju dostupnost usluga, ona se najčešće gleda kroz liste čekanja. A kod nas su neke od njih probile sve granice.

 

Kako riješiti liste čekanja?

Još od EHCI izvještaja za 2013. godinu utvrđeno je da ne postoji korelacija između novaca koje ubacite u zdravstveni sustav i dostupnosti zdravstvene njege. Dakle, ako čujemo nekog našeg ministra ili drugog viđenijeg čimbenika u zdravstvu da nam trebaju veći budžeti da smanjimo liste čekanja, to je potpuna glupost. Rješenje bi trebalo vjerojatno potražiti u boljoj organizaciji (hijerahijski, geografski), ali i uvođenju naprednih informatičkih rješenja. To ne znači omogućiti svakoj ambulanti računalo s pristupom internetu da bi mogli puštati pjesme s popularnih servisa.

 

Doklen vako?

Na jednom slajdu sam našao Health Consumer Powerhouse kredo (2013) sabran u 3 kratke točke:

  • Ako se ishodi neprestano mjere i rezultati javno objavljuju, situacija se poboljšava!
  • Transparentnost je prednost i alat za poboljšanje.
  • Uzajamno učenje će poboljšati europsko zdravstvo!

Naš zdravstveni sustav konstatno podbacuje po sve tri točke. Uglavnom ne mjerimo ishode, ako ih i mjerimo, teško ih objavljujemo, ako ih i objavimo, nije rijetkost da dobijemo glupaste interpretacije čak i od onih koji su se nominalno specijalizirali za zdravstvo (sjetimo se inicijalne objave indikatora kvalitete i učinkovitosti za bolnice).

Kad je riječ o transparentnosti, imamo dobrih primjera (dostupnost DTS podataka na CEZIH-u), ali općenito gledano, to je vrlo loše. So sad. Da dodam samo primjer HZZO-a čija godišnja izvješća izgledaju kao da su napravljena šapirografom.

Hoćete još? Svatko može pogledati godišnja izvješća UKC Ljubljana: strukovno ili ono o poslovanju. Pokušate li isto na stranicama KBC-a Zagreb, dočekat će vas mailovi, telefoni, portretići i općenito sadržaj na razini funkcionalnosti  stranice kakva je bila u doba MS Frontpagea (istina, preglednija je od one HZZO-a). Za usporedbu, Ljubljana je u 2014. godini obradila oko 1,3 milijuna pacijenata, a Rebro (nedefinirana godina) oko 1,4 milijuna pacijenata. Obje bolnice funkcioniraju unutar sustava javnog zdravstva svojih država.

Zašto ističem HZZO i bolnice kao primjer netransparentnosti? HZZO ima daleko najjaču ulogu u cijelom sustavu (neki ga zovu i kadijom). Iako je kadija u jednom trenutku počeo pokazivati pozitivan pomak, čini se da je u zadnje vrijeme u fazi hibernacije. A bolnički sustav troši oko pola cijelog iznosa. I potrošnja je u crnoj kutiji. Valjda ćemo je pregledavati tek kad letjelica padne.

Po pitanju treće točke, uzajamnog učenja, čini mi se da ne koristimo priliku bliskosti Slovenije, ali i neke dobre stvari se očito događaju i u Makedoniji i Crnoj Gori. Dojam je da je čak na razini struke taj transfer znanja puno bolji nego na razini upravljanja sustavom.

Budimo jasni, troškovi zdravstvenog sustava u Hrvatskoj samo zbog geografskih karakteristika nikad neće biti usporedivi s jednom Slovenijom u kojoj bi komotno mogli pozatvarati skoro sve bolnice osim UKC Ljubljane (princip zlatnog sata). Da sam u poziciji zakonodavca, problem demografije na otocima bih pokušao riješiti potpunim ukidanjem poreznog opterećenja rada za sve osim za turizam (kao Rumunji i IT). A i za turizam bi bio na simboličnoj razini. Zašto? Pa ako već živiš na Visu i znaš da nemaš dostupnost kvalitetne skrbi kao oni koji praćkom u Zagrebu dobace do 3-4 kliničke bolnice, neka te bar država ne kažnjava jednako kao ostale. Za početak.

 

Odakle mi pravo?

Svi mi imamo pravo (obvezu) propitivati kako se troši javni novac. Zdravstvo svake godine guta oko 25 milijardi (sic!) kuna. Iako je sustav kompleksan, ne morate biti medicinske struke da uočite anomalije.

Baš zato, siguran sam da bi svatko od vas imao ideje za dopunu ovog članka. Za početak je dobro da razmišljamo o ovim temama prije nego dođemo na biralište ili u ambulantu. Ako ste već naručeni na neki pregled, ima dovoljno poveznica u ovom članku da vam ne bude dosadno dok čekate.

 

6w6z1

Continue reading →

Miris crvene haringe (demografija i zdravstvo)

Legenda kaže da je nekoć svaki dobar lovački pas morao proći trening tzv. crvene haringe – nakon što bi pse potaknuli da slijede miris lisice ili nekog drugog plijena, zbunjivali bi ih snažnim mirisom dimljenog lososa (crvena haringa kao vrsta ne postoji). Ako bi pas bio prikladan za lov, čak ga ni intenzivan miris dimljene ribe ne bi odvratio od usmjerenosti na miris plijena.

Iako se posljednjih godina sumnja da su ikad primjenjivali takav trening (priča malo smrdi), održao se izraz crvena haringa – označava skretanje pažnje u diskusiji s bitnih (točnih) na manje bitne (netočne) teme.

Demografski slom u Hrvatskoj

Veza demografskih kretanja i zdravstvenog sustava lako je vidljiva, ali kad su u pitanju brze promjene koje se danas događaju, nije rijetkost da budemo navedeni na krive zaključke. Dobro, možda za demografske promjene u Hrvatskoj i ne možemo reći da su brze, ali svakako su naglašenije u posljednjih 5 godina. Kao i u mnogim drugim stvarima, dodatni razlog za zabrinutost je kad država odluči problemu posvetiti ministarstvo, a glavna u brizi za mlade je ministrica s višegodišnjim iskustvom u radu sa starima i nemoćnima. Dosadašnje mjere podsjećaju na pokušaj da se iz rupe izvučemo povlačenjem za vlastitu kosu iako su vladajući u više navrata i na više mjesta mogli čuti da bez dinamičnije ekonomije neće biti niti demografskog oporavka.

Svi najpoznatiji hrvatski demografi (Akrap, Šterc i Wertheimer-Baletić) godinama ističu kako trendovi pokazuju da doživljavamo demografski slom. Međutim, to nije samo zapomaganje kako nemamo dovoljno dječice, nego ozbiljno upozorenje da će doći do urušavanja svih velikih sustava, prvenstveno mirovinskog i zdravstvenog.

Zašto demografski slom ugrožava zdravstveni sustav?

Zdravstvo je u svakom društvu jedan od najvećih sustava i upravljanje njime izravno utječe na sve članove društva. To je ujedno i područje ljudskog djelovanja u kojem se brzo razvijaju nove tehnologije i metode. Koliko god se neki trudili pastelama oslikavati bajku o besplatnom zdravstvu, funkcioniranje zdravstvenog sustava mora biti osigurano stabilnim financiranjem. Ovisno o zemlji, primjenjuju se različiti modeli (ili kombinacije) financiranja zdravstvenog sustava, a mi u Hrvatskoj imamo kombinirani sustav:

  • Bismarckov model – solidarnost i uzajamnost koja se postiže oporezivanjem brutto plaća zaposlenih (trenutno 15%). Ti prihodi čine glavninu prihoda HZZO-a i izravno ovise o kretanjima na tržištu rada;
  • Beveridgeov (britanski) model – općim porezom kojeg plaćaju svi građani se prikupljaju sredstva za zdravstvo. Čini manji dio prihoda HZZO-a.

Jedan mali dio prihoda dolazi i od dobrovoljnog privatnog zdravstvenog osiguranja (dodatno i dopunsko), a izravna plaćanja su minimalna i na njih smo navikli uglavnom u području oralnog zdravlja. Sveukupno, godišnji prihodi HZZO-a se kreću oko 20 milijardi kuna.

Ravnatelj Udruge poslodavaca u zdravstvu pomalo grubo kaže kako je najveći problem hrvatskog zdravstva hrvatsko gospodarstvo, ali to je dobrim dijelom točno. Što je manje stanovnika u radnom odnosu, prihodi od poreza na plaće su manji i HZZO ima manji proračun. A još kad znamo da je broj osiguranika HZZO-a (onih koji imaju pravo na zdravstvenu zaštitu) veći od broja stanovnika, jasno je da nas veza demografija > gospodarstvo > zdravstvo mora ozbiljno zabrinuti. Sve veće kohorte stanovništva u mirovini, najmlađi umirovljenici u Europi i sve manji broj zaposlenih nikako ne mogu biti preduvjeti održivosti sustava koji (bar deklarativno) kaže da svi imaju pravo na sve.

Možemo li se oporezovati do blagostanja vjerojatno je jasno svakome osim alkemičarima na vlasti.

Koliko haringi smrdi?

Mnogi analitičari tvrde da demografske promjene traže reformu zdravstvenog sustava (ne samo u Hrvatskoj). Međutim, uvriježeno mišljenje kako starije stanovništvo nužno znači i veću potrošnju u zdravstvu nije se pokazalo točnim. Prvi su to skužili Zweifel i ekipa 1999. godine kad su tu pogrešno pretpostavljenu uzročnu vezu starosti i potrošnje u zdravstvu prepoznali kao netočnu (i dali joj ime crvene haringe). Nakon te studije, drugi su također utvrdili da je za potrošnju u zdravstvu puno bitnija posljednja godina prije smrti, nego prosječna starost ili očekivana doživljena dob stanovništva. Drugim riječima, bliskost smrti, a ne starosti je utjecala na povećanje zdravstvenih troškova.

Što bi to značilo za odgovorno planiranje kapaciteta u hrvatskom zdravstvu? Budući da imamo detaljne demografske pokazatelje trenutnog stanja, ali i trendova, mogli bi planirati koje bolnice i koji odjeli nam trebaju u pojedinim županijama. Tu sad nastupaju mnoge naše haringe koje vole stabilnost i smatraju da trebamo imati istu bolničku mrežu kakva je postojala prije 50 i više godina. Da pacijenta pitate želi li da mu zahvat obavi liječnik u njegovom gradiću koji to čini 3 puta godišnje ili da nakon 45 minuta vožnje to učini specijalist koji samo to radi, što mislite kako bi odgovorio?

Ne vidim načina da se naš njuh izoštri ako istodobno nećemo značajno promijeniti sustav pružanja zdravstvene skrbi te paralelno i sustav financiranja zdravstva. Dok nas još ima.